Našli ste se, uvjeren sam, nebrojeno puta navečer u naslonjaču, iscrpljeni od napornoga dana i brojnih obveza, kako prebacujete televizijske kanale, onako više tehnički negoli što uistinu pratite što je na ponudi… Tako sam, neku večer, više kao uvertiru u kasnovečernji rad, odmarao mozak pred TV prijamnikom, nakon središnjega dnevnika i, mrcvareći daljinski upravljač u nastojanju pronalaska nečega što će mi privući pozornost, zastao na HRT-u i dokumentarnoj emisiji o velikomu Izidoru Isi Kršnjavomu, čovjeku kojemu smo primitivno nabili stigmu veleizdajnika, samo zato što nismo bili kadri, kao narod, prepoznati njegov intelekt, širinu i nenadmašnu viziju, kao i ono čime nas je neupitno zadužio.
Ne ću niti pokušati sada nabrajati što sve imamo samo zahvaljujući njemu, koje muzeje, škole, zbirke, ustanove, institute… Za to bi mi trebale barem dvije kolumne… No, parafrazirat ću misao Igora Zidića kojom je taj dokumentarac zaključen, a koji je divno poručio kako smo skloni pamtiti samo one koji su junački pali, ali ne i one koji su junački preživjeli.
Uz tutnje granata – začetak izgradnje vrtića
Zašto se vraćam na Kršnjavoga, kojega i danas neki povijesni udžbenici prikazuju isključivo kroz prizmu mađaronstva? Zašto se vraćam na ovu Zidićevu misao? Zato što sam sinoć pribivao proslavi 20. obljetnice osnutka Caritasove vrtićke ustanove u Mostaru – Vrtića Svetoga Josipa, i čuo nešto što mi je bacilo novo svjetlo na moje mišljenje o liku i djelu pokojnoga Hansa Koschnicka, europskoga upravitelja u Mostaru iz vremena od 1994. do 1996. godine. Imao je pregršt, u najmanju ruku, dvojbenih poteza za Hrvate Mostara, i takova ga danas uglavnom pamtimo, barem u hrvatskomu narodnom korpusu. No, učinio je i nešto drugo, nešto što spoznah sinoć, a što je, nedvojbeno, najblagotvornije dugoročno utjecalo upravo na hrvatski puk u Mostaru.
Krajem 1994. godine, ovim su gradom odjekivale detonacije granata, ulicama se razlijegalo puščano štektanje, a smrt i razaranja bili su sastavnim dijelom svakodnevnice. Brojne međunarodne organizacije boravile su tada na ovim prostorima, od određenih me i danas prođe jeza kada se sjetim zašto su bile tu. Međutim, one druge bile su došle pomoći, pomoći nam nadvladati užas i, barem djeci, ponuditi kutak mira i spasa.
Tadanji ravnatelj Caritasa hercegovačkih biskupija don Krešo Puljić obratio se predstavnicima njemačkoga Caritasa (Deutscher Caritasverband iz Freiburga) sa zamisli o izgradnji Caritasova dječjeg vrtića u Mostaru, a oni kao da su jedva dočekali jedan takov poticaj iz grada na Neretvi. Glas je brzo došao i do spomenutoga Koschnicka koji se odmah nametnuo kao najgorljiviji zagovaratelj ostvaraja toga pothvata. Podržao je i novčano pomogao izgradnju Caritasova vrtića! Tadanje Općinsko vijeće Mostara darovalo je Caritasu zemljište u Ulici biskupa Buconjića, a kamen temeljac za izgradnju položen je 16. ožujka 1996. godine, da bi svečano otvorenje nove ustanove predškolskoga odgoja (kao da se razvijala podno majčina srca) bilo upriličeno točno devet mjeseci poslije. Vrtić Svetoga Josipa, vrtić tako lijepo nazvan imenom Isusova zemaljskog zaštitnika i skrbnika, otvoren je 16. prosinca 1996. godine.
Vrtićka je teta djetetov uzor
- Ratna djeca. Djeca koja ovdje u ovom vremenu budu smijehom iskazivala radost, a suzom nelagodu uglavnom su ratna, malo predratna i još manje poratna. Sa svim stresovima koje su doživljavala još u utrobi majčinoj. Sa svom topovskom tutnjavom, koja je parala njihove uši više nego naše. A ne znaju zašto sav taj mahniti prasak i detonacija, kao što ni mi stariji nismo to znali niti još uopće razumijemo. Kako inače shvatiti ljudsku nemoralnu ludost? Djeca upijaju doživljaje, pamte, prate što stariji zbore i tvore, i veoma im često već samo djetinjstvo odredi putanju života. Mi bismo željeli da ova i sva druga djeca zaborave ovaj rat i njegov razorni odraz na vlastite im duše, a zapamte sve ono radosno i lijepo što raširuje srce, otvara dušu, hrani mozak, vapi za puninom života. Nadamo se da će toga moći naći i u ovom Vrtiću – izgovorio je preuzvišeni biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić toga 16. prosinca, prije točno dva desetljeća.
Časne sestre Službenice milosrđa (ančele) punih su devetnaest godina upravljale ovim vrtićem, kojim je, do danas, prošlo nešto više od 2000 mališana, uzrasta od 3 do 6 godina. U rujnu 2015. godine, sestre Franjevke od Bezgrješnoga začeća iz Dubrovnika pripravno su prihvatile i nastavile taj apostolat. Vrtić Svetoga Josipa, na površini od 1357 m2, u odgojnim skupinama (Leptirići, Suncokreti, Bubamare, Ljubičice i Slavuji), može primiti 150 djece, za koje skrbi 10 odgojiteljica. Posebni su u puno čemu, a napose u tomu što su, kao katolička predškolska odgojna ustanova, otvoreni djeci svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti.
- Svaka je teta ovoj dječici, pored majke i oca, uzor! U nju dijete gleda, sluša ju, oponaša… Vrtićka je teta među prvim suradnicima roditelja u upoznavanju, stjecanju i razvijanju temeljnih ljudskih, kulturnih i moralnih vrijednosti, koje su bitne za formiranje njihovoga djeteta – kazao je sinoć ravnatelj Caritasa dr. don Ante Komadina, kazavši kako imaju poteškoća, u prvomu redu onih novčane prirode, ali i kako će nastaviti vedro gledati u budućnost i, akobogda, slaviti sve veće obljetnice.
Djeca trebaju neprestance propitivati
Vrtić Svetoga Josipa samo je jedan od niza vrtićkih ustanova u Mostaru, jamačno niti značajno manje niti značajno više vrijedan od ostalih. U svakomu slučaju, kao i svaki drugi, na svoj je način poseban, a u srcima njegovih mališana i njihovih roditelja, uvijek najbolji i najdraži. No, svaki od njih mora biti onakov kakovim ga don Ante opisa – pun vedrine, strpljenja, brige, razumijevanja i radosti, s tetama koje su, da ukradem rečenicu iz sinoć prikazanoga filma, još uvijek djecom u srcima…
No, prije svega, a to je i mojom najvećom poukom ovoga događaja, roditelji, bake i djedovi, vrtići, škole, tete, nastavnici i profesori, moraju djecu učiniti višedimenzionalno razmišljati, kritički prosuđivati, razvijati um, neprestance i uporno propitivati. Nema (bez iznimki) crno-bijelih slika u životu, nema čistine niti na jednomu polju, uvijek je tu neka prošarica, jer svaka medalja i drugu stranu ima. Ja sam sinoć naučio kako je taj zločesti Koschnik bio jednim od zamašnjaka pothvata koji u tijelu ovoga grada jest i ostaje vitalnim organom njegova života, njegove budućnost i postojanja, jer mu odgaja djecu, a bez djece, bez ljudi koji od njih postaju – sutra nema niti grada!
