Kada smo se počeli bojati odgajati djecu?
Posljednjih godina kao klinička psihologinja i psihoterapeutkinja sve češće susrećem roditelje koji mi kažu: „Ja mu ništa ne mogu“, „Sve smo pokušali“, „On jednostavno ništa ne sluša“ ili „Ne možemo ga natjerati“. Istovremeno, ispred mene sjedi dijete od tri, četiri ili pet godina koje vrlo ozbiljno govori: „Ja mogu raditi što želim“, „To je moje pravo“, “Nećeš mi ti govoriti što ću raditi”, „Ne moram nikoga slušati“.
Prije dvadesetak godina takve su se izjave uglavnom mogle čuti od adolescenata koji prolaze razvojnu fazu odvajanja od roditelja. Danas ih čujemo od djece vrtićke dobi. I to nije problem djece, nego problem odraslih.
Nedavno su mi na razgovor došli roditelji četverogodišnjeg dječaka, kažu da više ne znaju što učiniti, jer dijete odbija pospremiti igračke, odbija ugasiti televizor, odbija doći za stol kada ga pozovu, vrišti kad nije po njegovom, lupa nogama, baca stvari…Dok su mi roditelji objašnjavali problem, dječak je hodao po ordinaciji i uzimao i bacao igračke i stvari sa stola. U jednom trenutku majka mu je rekla: „Ljubavi, možeš li to vratiti?“ On je odgovorio: „Neću” i namjerno počeo razbacivati papire i flomastere. Majka se nasmiješila i rekla: „Vidite kako je tvrdoglav. Nitko mu ništa ne može”. Nisam tada vidjela tvrdoglavo dijete nego dijete koje je naučilo da nitko zapravo ne misli ozbiljno kada postavlja granice.
Živimo u vremenu u kojem roditelji više nego ikada žele biti dobri roditelji. Nikada nisu toliko čitali, slušali podcaste, influencere, pratili edukacije i tražili savjete. Nažalost, nikada nisu bili izloženiji ni tolikoj količini poluinformacija, pojednostavljenih poruka i savjeta ljudi koji imaju nedovoljno ili nimalo znanja o dječjem razvoju. Društvene mreže pune su sadržaja koji roditeljima poručuju da gotovo svaka granica može narušiti djetetovo samopouzdanje, da će svaka frustracija ostaviti posljedice, da je poslušnost zastarjeli koncept te da dijete treba sudjelovati u donošenju gotovo svih odluka koje se tiču njegova života, te da će mu postavljanje granica i inzistiranje na njima ostaviti traume. U tom mnoštvu savjeta došli smo do toga da smo se počeli bojati riječi „ne“, kao što smo se počeli bojati biti autoriteti svojoj djeci. Zapravo smo se počeli bojati odgajati djecu.
Danas je gotovo nemoguće izgovoriti riječ kazna, a da ne izazove negativne reakcije, pa onda govorimo o posljedicama, logičkim posljedicama, sankcijama ili drugim eufemizmima. Imam osjećaj da smo toliko zaokupljeni terminologijom da smo zaboravili bit i da problem nije u riječima, nego u tome što se sve češće bojimo postaviti granicu.
Kad roditelje potaknem da djetetu kažu: „Ako pospremiš sobu, idemo na igralište. Ako ne pospremiš, danas nećemo ići“, nerijetko čujem da je to ucjena i da je to loše za razvoj djeteta. Nazovimo to kako god hoćemo no to je odgoj i priprema za život. Jer život funkcionira upravo tako, ako ne učimo, nećemo položiti ispit, ako ne dolazimo na posao, izgubit ćemo posao i nećemo dobiti plaću, ako ne poštujemo druge ljude, narušit ćemo odnose. Odgoj nije zaštita djece od svih neugodnih posljedica nego priprema za život u kojem posljedice postoje.
Danas se često govori o dječjim pravima, što je zaista važno. I sama često govorim da djeca imaju pravo na zaštitu, sigurnost, ljubav, vrednovanje, pripadanje, obrazovanje, poštovanje i dostojanstvo. Međutim, djeca nemaju pravo raditi sve što žele, nemaju pravo upravljati cijelom obitelji i nemaju pravo donositi odluke za koje razvojno nisu spremna. Ponekad imam dojam da smo pravo djeteta na odgoj bez batina zamijenili pravom djeteta na odgoj bez granica, a pravo na mišljenje zamijenili idejom da dijete mora odlučivati o svemu. A to nikako nisu iste stvari. Dijete treba biti saslušano i uvaženo, ali roditelj treba voditi. To nije traumatizacija djeteta, nego roditeljska odgovornost, jer djeca trebaju slobodu unutar granica, a ne slobodu bez granica.
Granice nisu suprotnost ljubavi, nego jedan od njezinih najvažnijih izraza. Kada roditelj postavlja granice time mu šalje poruku da je odrasla osoba koja će preuzeti odgovornost, da se dijete može osloniti na njega i da ne mora samo nositi teret odlučivanja.
Često mi roditelji kažu: „Ne želim da me se dijete boji kao što sam se ja bojala svog oca“ ili „Ne želim biti stroga kao moja majka.“ Uvijek im odgovorim isto: između straha i potpune odsutnosti granica postoji ogroman prostor zdravog roditeljstva. Dijete ne treba roditelja kojeg će se bojati, ali ne treba ni roditelja koji se boji djeteta.
Upravo zato djeca ne trebaju roditelje koji će biti njihovi prijatelji, nego roditelje koji će ih razumjeti, ali i voditi, koji će prihvatiti njihove emocije, ali neće prihvatiti svako ponašanje; roditelje koji će ostati smireni kada dijete viče, plače ili se ljuti i koji neće odustati od granice samo zato što je dijete nezadovoljno. Jer nezadovoljstvo nije trauma, frustracija nije trauma, čekanje nije trauma, kao što ni odgoda želje nije trauma. Naprotiv, upravo kroz male svakodnevne frustracije djeca razvijaju otpornost koja će im trebati cijeli život.
Kao društvo počeli smo djecu štititi od tuge, razočaranja, čekanja i neuspjeha. Međutim, upravo kroz te svakodnevne izazove razvijaju se strpljenje, otpornost, samokontrola i osjećaj kompetentnosti. Ne pripremamo djecu za život tako da uklonimo sve prepreke ispred njih, nego da ih naučimo kako ih prijeći.
Još prije više od dvadeset godina psihologinja Bonnie Maslin u knjizi Birajte roditeljske bitke upozoravala je na posljedice roditeljstva bez jasnih granica. Opisivala je kako djeca postupno mogu preuzeti moć u obitelji ne zato što su zločesta, sebična ili manipulativna, nego zato što odrasli iz straha od konflikta, osjećaja krivnje ili želje da budu voljeni odustaju od svoje roditeljske uloge. U stručnoj literaturi i medijima takva se djeca često opisuju izrazom „mali tirani“, ne zato što su loša djeca, nego zato što su ostala bez onoga što im je najpotrebnije – jasnog vodstva odraslih.
Autorica naglašava da djeca ne trebaju roditelje koji će pobijediti u svakoj bitci, nego roditelje koji znaju koje su bitke važne. Svako dijete testira granice, što je normalno i razvojno očekivano ponašanje. Kada dijete odbija poslušati, ono često ne pita samo može li dobiti ono što želi. Ono zapravo pita: „Jesi li dovoljno jak da me vodiš?“, „Postoji li netko tko zna što radi?“ i „Mogu li se osjećati sigurno uz tebe?“
Kada roditelj svaki put popusti, dijete ne dobiva osjećaj slobode, nego osjećaj nesigurnosti jer duboko u sebi zna da nije spremno upravljati svijetom odraslih. Djeca trebaju strukturu, predvidivost i granice, a iznad svega trebaju odrasle koji će ostati odrasli. Kada roditelji izgube vodstvo, djeca ne postaju slobodnija već usamljenija. Nažalost, posljedice nedostatka granica danas vidimo posvuda. Sve više djece teško podnosi frustraciju, teško prihvaća odbijanje, teško čeka svoj red, teško poštuje autoritet učitelja, odgajatelja ili roditelja.
Gordana Buljan Flander,
klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, osnivačica i bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci Hrabri telefon
Preuzeto sa https://www.facebook.com/profdrgordanabuljanflander
24. 6. 10:10 h